Sjećanja - 2. Dio

Sjećanja

Drugi dio

-''Elma!'' - začuo se glas koji doziva Elmu da dođe iz druge sobe u kuhinju. Nije odmah ustala, nego je nastavila sjediti, pokušavajući ubiti te misli koje je vuku da posluša majku u tom z

ahtjevu, jer je znala da nije važno, naspram njenih maštanja o tome da postane pjesnik, i da se njene knjige prodaju svuda, da se u nju upire prstom jer je baš ona napisala nekih tridesetak zbiraka pjesama, i nekoliko desetina romana, da nju poštuju iako ima mahramu...

Ipak je ustala, marširajući kroz hodnik, i tekbirajući - stala pred svoju mamu, koja je nervozno rekla da mora da opere suđe. Elma, kao iz topa, prevrnu očima i u sebi zamoli: ''O Allahu, olakšaj mi ovaj posao da brzo završim i uskoro sjednem, haha...''

Nakon pranja suđa, opet se Elma osamila, i sjela na krevet u svojoj sobi. Razmišljala je o srednjoj školi, toj čudnoj medresi u Cazinu, gdje djeca idu i žive odvojeno od svojih roditelja. Koma. Međutim, za Elmu nije bilo koma, jer je ona htjela da se odvoji malo od svijeta, na neki duži period i da vidi kako je kad nekom nedostaješ i neko ti nedostaje... Bolje rečeno - htjela je pobjeći od mame, jer je uvijek dobijala pretjerane molbe i nabijani su joj kompleksi, da je morala biti među boljima - a Elma je veseljak, voli se opustiti...
Voli ona pjevati, šaliti se i smijati, ali ponekad je ne bi razveselio da si ne znam ti ja ko, osim ako si osoba koju ona voli toliko da se smije njenoj sreći. Rijetki su takvi, jer koga Elma zavoli, taj se usrećio... Ona svima pokazuje da su joj dragi, a na prste ruke može nabrojati osobe koje zaista voli; među njima je i jedna njena drugarica... Čudno, zar ne?

Prespavala je Elma mjesece škole, nekako teturajući ka peticama, i bez mnogih prodika i kritika, ali odjednom se probudila. Pogledala je na sat, koji je stao - a bilo je četiri sata! Kazaljka je zastala, a Elma je začuđeno promatrala i pitala se: ''Zašto stoji, kad vrijeme nije stalo, a nije ni baterija prestala da radi? Il' je zaista vrijeme stalo, a ja spavam čitav svoj život i budim se, uvijek se budim u četiri?''

Ko bi nju razumio! Zbunila bi Sokrata, ali to je ona - takva kakva jeste...
Dosadna je - ko joj je drag, jadan on. Zna njena drugarica iz razreda, sa kojom sjedi na bosanskom jeziku, da izvinete: huda! Elma je grli, govori joj da je voli, piše po sveskama, smije se sa njom, pokušava nekako pridobiti njenu pažnju - a ova uvijek ljuta k'o ris, nikad za nju raspoložena. A ko će joj zamjeriti?

Sjećanja - 1 Dio

Sjećanja

Prvi dio

  Zazvonio je alarm za sabah namaz. Elma se probudila i skočila da ga ugasi, samo da ne probudi svoju mamu - koja je čvrstim snom spavala, neobazirući se na ezan - poziv koji se ne odbija.

  Elmine oči su bile mamurne i pospane, gotovo pijane od suza - kao da je cijelu noć plakala. 

  Brzo je ugasila alarm, i otrčala u kupatilo da uzme abdest.

Nakon abdesta, obukla je najljepšu odjeću - svoj rozi komplet himar, i pokušala skrušeno obaviti namaz.

Nakon namaza, po običaju vratila se u krevet - ali ovog puta nije odmah zaspala. Prije nego što su joj se kapci zatvorili, tiho je prošaputala:  - ''Habib, ko zna šta sutra nosi? Niko nije znao da ću ja ostati bez oca, nit' da ću se okrenuti vjeri, a nikako da ću te voljeti ovoliko, niko nije znao osim Boga.''

  Nakon ovih riječi, zaspala je i nije se budila do devet sati. Oko devet je čula kašikanje svoje mame koja žurno pristavlja vodu za kafu, i loži vatru; u strahu da će puhati jugo - te da će se ona i Elma ugušiti. Elma je uvijek govorila da će, ako se uguše postati šehidi, i da se ona ne brine, ali njena majka je takav odgovor pratila pogledom koji je pokazivao očito negodovanje.

  Sunčeve zrake su ušle u Elminu sobu, i kao da su tu tražile utočište, i probudile su Elmu. Kako ih samo nije sram!?

Elma nije marila za to što su zrake upale u sobu, niti za to što su je probudile, niti što su došle nepozvane, već ju je brinuo tadašnji dan, sa jednim velikim pitanjem: ''Šta danas korisno da uradim?''

  Zvukovi iz kuhinje su je sve više drmali, u tim njenim zamišljenim snovima i maštanjima. Mama je ložila vatru, i govorila: ''Je li dobro, Ramize?''

Ove riječi većinom ljudima nisu jasne, a kako bi i bile jer su kao šifrirane.

U turskoj seriji ''Ezel'', postojao je lik Ramiz koji je govorio da pri loženju vatre nikada ne smijemo drvo previše udaljiti i gurnuti ga u peć, niti previše primaknuti blizu, već moramo polako da ga smjestimo na sredinu - kako bi tako najbolje gorilo.

Mama Hasnija je u tom pogledu čvrsto uzela Ramizov savjet, i sigurno je da ga je voljela. Zaista je voljela njegovu interesantnu metodu učenja i savjetovanja; bar nešto dobro od turskih serija!

  Elma se približila kuhinji, neumivena i po običaju u svojoj crvenoj pidžami rekla mami: ''Gdje si mama, jesi li se spavala, ne da te strina nikome!?''

Nastavnica Hasnija bi se nasmijala, i potvrdno odgovorila da je dobro, i da nema ništa novo - a njen pospani pogled govorio bi da je pristavila vodu za kafu i sad čeka, čeka da  napokon prokuha i da je popije - onako u slast, uz par cigareta - da uživa.

  Sjele su na krevet i otpočele razgovor o nekim besmislenim stvarima, nebitnim uspomenama, onako reda radi - pa ko priča na sabahu o ozbiljnim temama!

Nakon nekog vremena, Hasnija je rekla Elmi da je vrijeme da uči. 

Ona je nikad nije tjerala, ali je uvijek očekivala da Elma zna kad je neko u školi prozove, da uvijek ''pravda'' petice i da bude najbolja.

Kako - i sama se Elma pitala, jer je njena majka od nje uvijek očekivala ono najbolje, na što Elma nikad nije bila spremna.

   Nije Elma nikad znala biti najbolja, ali ponekad bi joj to krenulo od ruke, onako kad je u pitanju vjeronauka i provaljivanje šali.

Uvijek se šalila ta Elma, uvijek nasmijana u školi, a van škole - valjda radi slobode; uvijek je bila smrknuta lica. Valjda zato što je znala da ne mora da se pravi, i da je neće svako pitati: ''Šta je Elma?''.

   Ponašala se kako je htjela, ali znala je za granice. Ono što sebi zacrta nikad nije prelazila, osim u depresiji. 

Eh, depresija, ili ''depra'', Elmi je najbolja tema razgovora.

Na njenom stolu, u sobi stojala je knjiga pod imenom: ''Pjesme'', autorice Elme Holić. Najzanimljivija je bila posveta, koja je bila za njene dvije dobre drugarice - koje su bile uz nju kad mnogi nisu, a zapravo glavna osoba njene posvete, i jedini kojem je posvetila knjigu, bila je njena neviđena simpatija. Smiješno je samo to u svemu tome, što ga je vidjela samo pet puta uživo. Koma.

Često bi se Elma zatvarala u sobu i sama čitala iznova svoje pjesme. Ponekad bi plakala, nekad se smijala uz njih, a nekad bi im se divila; valjda jer niko ne zna pisati tako glupe stvari kao ona, ali tješila se rečenicom: ''Mora i to neko.''

Čudio joj se svako, jer je bila najčudniija u svom razredu. Lako ju se moglo prepoznati; nosila je mahramu. Uvijek, konstantno. Nikad je nije skidala; i to ne običnu mahramu; nego onu veliku strašnu crnu. Tako su to pojedinci shvatali; bila je ''vehabijka'', plaćenica za 300KM. Uvijek je znala da ono što oni pričaju nije istina, i nikom se nije pravdala, bila je sva svoja - jer je voljela svoju vjeru, i niko nije mogao da je uvrijedi niti da je vrijeđa. Govorila je da nju plaća Allah džennetom, a ne sa 300KM, uostalom - uvijek je nosila skoro istu odjeću, a za 300KM mogla bi sebi da kupi još i više... Međutim, njena krntija od telefona dokazivala je to da je voljela svoj staromodni stil, i naravno - na njenom telefonu je jedina u razredu ona imala ''infra red.''